Sandra je rođena, odrasla, školovala se, radila i porodicu zasnovala u Manhajmu, a onda je, sa svojih 48 godina, donijela radikalnu životnu odluku da njemačku adresu zamijeni prijedorskom i ove godine, 31. jula, posljednjeg dana sinovljeve škole, koferi su bili spakovani.

“Čitav život sam osjećala da nisam pripadala tamo. Kada bih o tome pisala knjigu, zvala bi se: `Svoju domovinu mi niste nikad dali, a moju ste mi uzeli`. Uvijek si stranac u NJemačkoj. Čim ti neko čuje prezime, pita odakle si. To čak nije bilo toliko izraženo kada sam imala samo djevojačko prezime, ali kada sam po udaji uzela muževljevo, koje završava na `ić`, onda je to postalo još izraženije i vremenom me je sve više opterećavalo”, govori Sandra za Srnu.

Na razgovor je došla sa sinom Davidom /12/ i štenetom džek rasel terijera.

“Oduvijek je želio psa i obećali smo mu da će ga dobiti kada dođemo ovamo. Sada imamo mogućnosti za to – i vremena i prostora kod baka i deda koji imaju kuće s dvorištima izvan grada”, kazuje Sandra.

NJen otac u NJemačku je otišao 1968, majka 1971, ona se rodila 1972, a njen brat 1980. godine. Otac se u Prijedor vratio prvi, 2006. godine, a majka 2009. Brat je oženjen NJemicom, slabije govori srpski, nema namjeru napuštati NJemačku, iako takođe vole dolaziti u Prijedor, a sa Sandrom su se praktično tri generacije jedne porodice vratile u domovinu.

“Moj suprug Zoran je čak dvostruki povratnik”, smije se Sandra. “On je od 1996. do 2005. godine živio u Kanadi i vratio se u Prijedor, a godinu kasnije došao je u NJemačku i sada se ponovo vratio u Prijedor. Vani, 90 odsto ljudi koje poznajemo reaguju pozitivno i odobravaju naš postupak. Ovdje se mnogi i čude. Mi mislimo da je to najbolje rješenje: da živimo tamo gdje nam je bolje”, prepričava Sandra.

NJena želja bila je da se vrati u Prijedor odmah po završetku srednje škole, ali je tada, početkom devedesetih, u bivšoj Jugoslaviji počeo rat. Radila je u multinacionalnoj kompaniji koja se bavila nuklearnom energijom, a uporedo sa odlukom njemačke vlasti da se taj sektor redukuje, došla je i odluka američkog poslodavca da se broj radnika prepolovi i ona se našla među 250 radnika koji su 2018. godine dobili otkaze.

“Tada sam imala dobar posao i dobro zarađivala, svoj sam posao voljela i uživala u njemu, ali se danas više takvi uslovi teško mogu dobiti. Ja više nisam bila spremna toliko od sebe da dajem, a da ne mogu zarađivati kao nekad. Rad je obezvrijeđen, pritisak na radnike je ogroman, radnici se iskorištavaju više nego što su plaćeni. Odmah sam našla drugi posao, u administraciji staračkog doma kojim upravlja grad. Imala sam i kompetencije i kvalifikacije za unaprijediti procedure i optimalizovati poslovanje, ali ja to više nisam htjela jer nisam bila plaćena kako bi trebalo”, pojašnjava Sandra.

Ona se sjeća da je i ranije bilo stresa na poslu, ali da su u hitnim slučajevima svi u hijerarhiji zajedno nosili teret takvih situacija, da je taj stres čak bio i pozitivan, pomagao da se u kratkom vremenu ispoštuju rokovi, a da je dodatni angažman radnika bio adekvatno vrednovan.

“Jedan period je bio da dođem petkom s posla kući, a tek u nedjelju dođem sebi. Vremenom se išlo ka tome da se sa što manje resursa dođe do što veće produktivnosti. Nova zapošljavanja danas nikada neće dostići uslove u kojima se radilo do prije 10-15 godina”, svjedoči Sandra.

Prvobitno su planirali preseliti se u Rozenhajm jer je pokrajina Bavarska uređenija i bogatija i ima napredniji obrazovni sistem, a i bliža je domovini, međutim, kada je proljetos počelo zatvaranje zbog epidemije, predomislili su se i odlučili za Prijedor.

“Kada pogledam te velike svjetske događaje koji su uticali na moj život, najprije je to bio rat kada je bilo rizično reći da si srpskog porijekla. Medijski rat i propaganda od svih Srba su pravili zlikovce. Mi smo uvijek porodično išli na bazene, a tada više nismo smjeli. Tata je imao na poslu problema. Sjećam se da su auta koja su imala bilo srpska bilo pravoslavna obilježja uvijek bila izgrebana. Poslije se to smirilo, ali i dan-danas Nijemci nemaju realnu sliku o ovim prostorima. Dugo se dešavalo da nas, kada krenemo na odmor, pitaju je li tamo više nije rat”, prisjeća se Sandra.

Osim rata, na društvene promjene koje NJemačku danas razlikuju od one u kojoj je Sandra rođena, i koje su dovele do odluke da okrenu novu stranicu u svom životu, uticali su velika ekonomska kriza 2008. godine, migrantska kriza koja je počela 2013. i, na kraju, i presudno, korona kriza u kojoj su shvatili da se, barem u tom aspektu, ni u Bavarskoj neće život razlikovati od života u Baden-Virtembergu.

“To je bilo u aprilu. Sin je pitao otkud sad to, zar nije bilo Bavarska. Bio je malo zbunjen, ali se složio. Pošto sam ja kao dijete išla paralelno u jugoslovensku dopunsku školu, znala sam ćirilicu, tako da smo njega počeli učiti novom pismu oko mjesec dana pred polazak ovamo. Imali smo magnetnu tablu i cilj mi je bio da se najprije samo vizuelno upozna sa izgledom slova, da mu budu poznata. Iznenadila sam se koliko mu je dobro išlo”, navodi Sandra.

David je rođen 2008. godine i od rođenja, kao i dan-danas, sa tatom priča srpski, a sa mamom njemački koji mu je prirodno i dominantan, zbog uticaja sredine, vrtića, škole i medija. Po dolasku u Prijedor uzeo je instrukcije iz ćirilice i iz matematike, upisao se u ovdašnju Osnovnu školu “Branko Ćopić”, pohađa sedmi razred i polako se navikava na veliku promjenu u svom životu, za šta će mu biti potrebno vrijeme.

“Tamo, kao dijete, on nije mogao lako primijetiti diskriminaciju, ali mi odrasli jesmo. Deklarativno je država zagovarala jednakost svih, ali vi na svakom koraku vidite da to nije tako. Moj muž je imao saobraćajnu nezgodu koju je skrivila NJemica i njen partner Nijemac je pozvao policajce koje je, ispostavilo se, poznavao, a njoj rekao da se ne sikira i da će sve biti riješeno. Dvoje policajaca, Nijemaca, tražili su da potpiše zapisnik da je kriv. On nije pristao, nego je tražio vještačenje udesa i angažovao advokata. Čovjek koji je lažno svjedočio u korist žene, a na štetu mog supruga, u međuvremenu je umro. Slučaj je trajao dvije godine i na kraju se dokazalo da nije kriv”, navela je Sandra.

Prema njenim riječima, i promjene u ljudima koji dolaze doprinijele su promjenama odnosa domaćih prema strancima, jer su ogromne razlike od radnika koji su dolazili kada i njeni roditelji, preko talasa ratnih izbjeglica iz BiH i migracija uslovljenih ratom u Siriji i šire do najnovijeg talasa stranaca.

“Sada dolaze ljudi koji se prse, koji kažu nećemo se prilagođavati, koji su upadljivog ponašanja, dominanti i agresivni. Oni su svojevrsna prijetnja društvu i ljudi imaju strah od njih. Ja sam jednom vidjela dva Afrikanca kako sjede na trotoaru. To je, na primjer, nekada bilo nezamislivo. Bila sam sa suprugom, a oni su me netremice pratili pogledom. Drski su i preziru žene, pogotovo sa Zapada. Osjećala sam se jako neugodno. I ranije je Manhajm imao mnogo stranaca, ali se ja nikad nisam ružno zbog toga osjećala”, dodaje Sandra.

Kada joj neko kaže da bi išao u NJemačku, ona odgovori neka proba, jer ne reaguje svako isto na osjećaj pripadanja i nepripadanja odnosno prihvaćenosti i neprihvaćenosti i jer su ljudima prioriteti različiti. Takođe, ako u nekoj porodici i muž i žena rade i zarađuju ukupno 2.000 KM mjesečno, nemaju ekonomsku opravdanost odlaska.

“Moja sestra od tetke koja živi kod Beograda i ima troje djece planirala je ići. Rekla samo joj: da mi nisi sestra, rekla bih ti idi”, ističe Sandra svoje razmišljanje o odlascima dok joj DŽeki, mali bijeli pas sa smeđim pečatom na lijevom oku, spava u naručju.

SRNA